Život ponekad i nije tako jadan, ali samo ponekad!

utorak, 27.03.2007.

welcome to where time satand still

Stvari se mijenjaju iz dana u dan. Ljudi napreduju ili ostaju. Neki idlaze a nekima je teško raskrstiti s prošlosti. Prošlist je dio nas. Ma koliko ona bila negativna ili loša mi je prihvaćamo jer prošlost - to smo mi. Volim sve trenutke koje sam provela s njim iako tek sada znam da je sve bila laž i ne žalim već sam ravnodušna i hladna i zbog toga se osjećam krivom. Osjećam krivnju zato što moje srce ponovo kuca, zato što moje oko ponovo ima sjaj a vrijeme opet teče sporo. Pitam se da li je doista moguće iskreno voljeti dvije osobe. Da li je uopće moguće voljeti nekoga poput mene? Ili nekoga iz snova, nekoga koga ne poznaješ. Postojao je čovjek koji je toliko volio svoju bolnu prošlost da se je odrekao bogate i slavne budućnosti jednog slikara te se vratio obitelji za koju radi kao običan radnik. To je čovjek koji ima toliko ljubavi u sebi da može mirno sjediti i gledati ženu svojih snova u zagrljaju drugoga, a noću maštati o njoj te osloboditi svoju tihu patnju gorkim suzama nasred plesnog podija. On je čovjek koji voli bezuvjetno ili božanski, čisto utjelovljenje dobrote. U njemu živi duh koji voli nekoga koga i ne poznaje ali zna da voli. Kao mala, vjerovala sam da bajke postoje. Sad sam shvatila da postoje.
- 20:59 - Komentari (0) - Isprintaj - #

srijeda, 31.01.2007.

On nije volio svijet niti je svijet volio njega.

Sjedim na satu hrvatskog jezika i uživam jer sam se toliko zadubila u likove koje obrađujemo. Oni su tako odvratni...a spadaju u realizam. U realizmu su umjetnici prikazivali svijet onakvim kakav doista jest. Zanimljivo. Zar oko nas žive doista tako površni, iskompleksirani, i zamaskirani glumci poput Žorža Jurića ili Rudimira Bombardirovića?
Je ji Ana Karenjina doista imala pravo na preljub?
Nisam stigla do kraja ni postaviti pitanje sama sebi kad su mi kroz glavu počele prolaziti užasne slike. Slike koje ruše idilu i bajkovitost divnog djetinjstva i koje otvaraju vrata očajnog života.
On je bio princ na bijelome konju, on je bio sklad prirode i ljepota svemira, njegova djela bila su nadahnuta Bogom, on je bio savršen. On zapravo nikad nije razmišljao, nikad nije imao planove, on se ubaci u rečenicu nakon cijele minute, ne gleda u oči kad govori...On želi sve što i žele drugi jer neće stvoriti svoju vlastitu ideju ili misao. On se uvijek slaže. Za njega je svaki posao dobar samo ako ima novaca. Ne uživa ni u čemu. Ne želi ni naučiti ono što ne zna. On ima PRIJATELJA kojeg je sreo prije nekojiko godina i s kojim je slušao pjesme, njemu je djevojka ODNEKUD poznata i on ne zna što je maloprije radio. On ne želi vladati alkoholom nego dopušta da alkohol vlada njime, a protiv cigareta govori da razbije tišinu u prostoriji - paleći još jednu. Za njega je ljubav samo riječ i dodir - ništa više...
Ana je željela čekanje, željela je drhtanje, SUZE, bol i patnju, uzbuđenje, zagrljaj, jutro, proljeće...željela je ono na što svaka žena ima pravo.
- 22:36 - Komentari (1) - Isprintaj - #

četvrtak, 30.11.2006.

Negdje sam naišla na rečenicu da je ljubav most koji zauvijek povezuje dvoje ljudi. Postoji li dosta to zauvijek? Može li doista noć trajati zauvjek, može li iščekivanje trajati vječno ili sva čarolija nestaje? Kao što je Bazarov rekao: Kakav čaroban pogled?? Pogledajmo samo anatomiju oka: tu nema ničeg čarobnog. Mislim da je imao pravo. Ljubav ne postoji. Ljudi ljubavlju nazivaju naviku, poštovanje, prijateljstvo ili duboko poznavanje neke osobe. Ljubav je iritirajući zvuk, muka od događaja koji su tako predvidljivi, ljubav je samo potreba za cigaredom a ne želja za izlaskom s njim, ljubav je čarolija koja je nestala, žar koji se ugasio...ljudi...ljubav je samo plod mašte, plod dubokog straha od samoće i dubokog uvjerenja da smo dužni, pošteni...prava vječna ljubav ne postoji! Vječnost je samo plod romantike.
Međutim, postoji osjećaj zbog kojeg su padale glave, zbog kojeg se rađaju djeca, zbog kojeg pjesma ima melodiju a vino okus...osjećaj koji pokreće ljude iznutra...ono što nije stvorio čovjek. Taj osjećaj nalazi se u crnini njegovih očiju, u njegovoj dugoj kosi, u mome iščekivanju i nadi da ću ga vidjeti, saznati njegovo ime...to je osjećaj koji se nalazi iznad ljubavi. Najljepši osjećaj na svijetu bio on sretan ili nesretan. Zaljubljenost.
- 23:13 - Komentari (3) - Isprintaj - #

srijeda, 22.11.2006.

LET THERE BE ROCK!!!!!

Neću pisati o rocku jer je o tome napisano toliko teksta....90% tog teksta je jadno i očajno. Pisat ću o nečemu puno dubljemu što znači rock. "Sjedni iza nas. Ionako ćemo razgovarati cijele sate...nećemo biti daleko." Rekla mi je prijateljica prvi dan ove školske godine. Te rečenice sam prihvatila s olakšanjem jer nisam bila osuđena slušati njene glamurozne priče s puno šminke, izmišljotina i hvaljenja...
Zvonilo je za kraj posljednjeg sata. Žurila sam do ormarića da obujem svoje marte...tog dana to sam činila malo teže jer sam imala jebeno uske hlače na sebi...koje su one gledale s podsmijehom a meni se jebalo za to. Postoji mjesto na koje ako zađete, smatraju vas bez časti. Pala je oklada i otišla sam tamo. I opet je pao podsmijeh kojeg sam ovajput jasno vidjela. I opet mi se jebalo za to. Never care for what they say...
- 17:28 - Komentari (1) - Isprintaj - #

četvrtak, 16.11.2006.

Walk with me my litle child...

Sjedimo u poznatom kafiću i gledam prema šanku. Cure pokraj mene mi idu na živce toliko da se giba život koji nosim u sebi. Nepodnošljivo. Pitam se odkud je on opet došao. Nije ga bilo mjesecima. Sad gleda u mene ali to mi više nije bitno. On je samo sklad prirode, ljepota u mojim očima, ništa više. Dolazi čovjek uz kojeg ću provesti život. Zapravo, na putu su dvoje ljudi...
Po prvi put u životu ne znam definirati svoje osjećaje. Ne znam da li da plačem ili da se smijem ujutro kad osjetim život u sebi. Malini dio mene koji će iz korijena promijeniti moj život i to jako, jako brzo. Tijelo koje ću osjetiti na prstima, zbog kojeg ću se doista osjećati kao žena...
- 10:29 - Komentari (1) - Isprintaj - #

četvrtak, 02.11.2006.

I dont know your fuckin' name...so let's go!!

Prekasno sam shvatila da je noć vještica. Sjedila sam u hladnome autu i mrzovoljno sam čekala da moj dečko, ako ga još tako mogu nazvati, pronađe ključeve kad mi je zazvonio mobitel. Zvala me je cura s kojom sam iz nepoznatih razloga jako dobra u posljednje vrijeme i pitala me dali idemo na feštu u jedan kafić. To mi je bio tračak nade da mi se dan popravi...Kad smo ja i dečko kasnije došli tamo, vidjeli smo da je svijet postao drugačiji....sasvim drugačiji. Pokušavaju spasiti društvo koje se raspada, pokušavaju vratiti vrijeme a znaju da ne mogu...svi tako jadni sjede i puše. Mi odlazimo na još jadnije mjesto gdje jedna cura trči do vrata jer je ugledala nekog dugokosog zapuštenog hašišara za kojeg je mislila da je njezin dečko, na mjesto koje je ostalo samo ime, koje je samo sjena nekadašnje popularnosti. Odlazimo dalje. Dolazimo na mjesto gdje nema nikoga...gotovo nikoga. Ipak sam ugledala poznato lice koje sam tek jučer čekala pred crkvom da mu završi prvi dan škole i da mi ispriča kako je to biti u školi, da mi pokaže kako se piše slovo 'a'...danas ga vidim kako ponosno sjedi za stolom razgovarajući s nekim prljavim čovjekom, ponosan na ono što je postao...kriminalac. Pokraj njih dvojice primjećujem mladu djevojku s očito prevelikim čizmama, s prekratkom suknjicom zbog koje drhti, sakrila se u toplu jaknicu i kapu koja joj napola skriva lice. Ipak ne skriva toliko dovoljno da ne bih primjetila njezin očiti pogled koji je jako zabrinut...on sjedi s djevojkom koja će za malo novaca skinuti i kapu, i jaknicu, i suknjicu, a možda i čizme.
- 23:31 - Komentari (1) - Isprintaj - #

nedjelja, 24.09.2006.

How I wish you were here....

Noć je. Ne mogu spavati. Pitam se zašto toliko razmišljam o tim njegovim zabranjenim očima. Ne bih smjela razmišljati o njemu, ali ipak razmišljam jer se uz to osjećam tako živa. Ujutro se budim zbunjena zbog sna koji me proganjao. Nemirna sam. Želim što prije zapaliti nešto a ne mogu jer je tek jutro a podne dolazim u grad. Sad je taj kafić u mome svijetu sinonim za grad. Žurim se da stignem što prije i sjedim sama. Postoji vrlo mala mogućnost da će doći ali ja sam ipak tamo. Čekam ga. A njega nema. Moram u školu. Tamo sam zadubljena u svoje misli i bojim se da me taj osjećaj ne savlada. Ne smije. Ja se ne mogu ponovno zaljubiti kad već imam uz sebe osobu koju volim. Ali...kad će već jednom zvoniti za kraj posljednjeg sata? Postajem živčana toliko da bi najradije pobjegla s ove posljednje minute sata. SAmo želim biti u tom kafiću, sjediti i...
Napokon sam stigla tamo. Ima puno ljudi koji su također svakodnevno tamo. Njegovo mjesto je prazno. S prijateljicom razgovaram o nečemu. Ni sama ne znam o čemu jer je ne mogu pratiti. Ja sam u svome tajnom i zavranjenom svijetu. Palim još jednu cigaretu kako bi ostale još koju minutu tamo. Okrećem se i srce mi zastaje. Došao je!! Došao je iz svoga svijeta. Kakva duga kosa...te crne oči. Nikad nisam vidjela tamnije oči. Izgleda tako blag i ranjiv, a s druge strane tako nedostižan. Kako li se zove? Odakle li je? Vidi se da nije odavde jer je tako neobičan.. Ljudi oko mene bili bi glupi da ne vide kako se ponašam kad on dolazi. Ali ipak to i dalje skrivam i uvjeravam svoje srce da nema ničege neobičnog, da ću se sutra probuditi i čeznuti da zagrlim svoga dečka, da će sve biti kao prije. Potrudit ću se jer sam se zaklela da ga nikad neću povrijediti kao što je o mene.
- 15:27 - Komentari (0) - Isprintaj - #

subota, 09.09.2006.

MI SMO OVDJE SAMO ZBOG PARA

Bilo tko je naišao na ovaj blog, da li slučajno ili namjerno, a tko se barem malo razumije u dobru glazbu mora da je primijetio da naslovi mojih posteva nose imena stihova nekih pjesama. To izluđuje - u negativnom smislu, zar ne? Evo, subota je, ja sam doma i slušam KUD idijote. Danas su mi pokvarili dan. Slušale su mi se laganice, a ja sam čula Bandiera Rossa. Ne volim taj jezik iz nekih privatnih razloga, jednostavno mi svakiput toliko digne živce da se naježim. Inače volim KUD Idijote.
Doista je glup ovaj svijet i način na koji civilizacija funkcionira. Svi ljudi svako jutro stavljaju maske kako bi izgledali što bolje i bili što prihvaćeniji u ovome svijetu, lutaju ulicama u potrazi za novcem. Djeca se školuju kako bi jednog dana mogla zaraditi više novaca, roditelji rade kako bi novcem opstala njihova obitelj, braća se svađaju zbog nasljedstva, u kafićima ljudi skrivaju novčanike...a čemu sve to?? Kad navečer opet legnemo sami bez maske.
- 22:48 - Komentari (2) - Isprintaj - #

četvrtak, 31.08.2006.

nothing is real but pain now...

U posjet nam dolazi neka vrsta rođaka koji imaju novorođenče. Očekujem ih s nestrpljenjem da osjetim toplinu i nevinost tog mladog bića u svojim rukama. Tako je lagana ta beba, tako bezgriješna, tako mirna i uravnotežena duha... vratimo se u stvarnost. Ljudi su puni zavisti, ljubomore, zlonamjere prema drugima, nepoštovanja i svega lošega što steknu tjekom bolnog iskustva nazvanog život, a pokreće ih želja za moći i novcem, ali svaki čovjek ima u sebi ono što ima malo dijete. Nevine oči koje zrače toplinom i bezuvjetnom ljubavlju. Svaki čovjek u dubini sebe traži mjesto na kojem će biti iskren sa samim sobom.
Smatram da sam puno toga napravila ovog ljeta. Pročitala sam nekoliko knjiga o samoostvarenje, napravila četiri vrhunski umjetničke anđele jer sam u njih unijela svoj duh i raspoloženje mira, izliječila sam jednu mačku i šetala šumom. Iako nisam zaradila nikakav novac tjekom ljetnih praznika, niti sam bila gdje daleko na ljetovanju, i iako sam se psihički sasvim udaljila od svih prijateljica, iako sam se potpuno izolirala od većine svijeta bez imalo sumnje mogu reći da sam postigla puno. Počela sam se osjećati sretno bez cigareta i sličnih stvaria sad je vrijeme prekinulo moju iluziju sreće i osuđena sam ponovno se vratiti na prijašnji život koji će se sastojati od gledanja zlobnih ljudi, od mučnih razgovora u školi i sličnih stvari. Opet ću početi pisati jer je ovo jedino mjesto gdje me nitko ne osuđuje i gdje ne moram odgovarati za svoje riječi i postupke. Inače, život mi je uglavnom i dalje sjeban.
- 12:58 - Komentari (1) - Isprintaj - #

nedjelja, 20.08.2006.

Welcome to where time stands still

Osjetim da sam živa zahvaljujući osjećajima.
Ja sam tako sebična. Svađam se s ljudima jer su mi oduzeli dobro raspoloženje, jer su mi oduzeli pjesmu na jukeboxu...doista sam sebična. I zbog toga imam tako malo ljudi koji me vole. Doista ih mogu izbrojiti na prste. Ostali ljudi s kojima komuniciram to rade zato jer znaju da će biti još gore ako neće popuštati.
Sve je opet na početku.
Zašto jedna mala stvar može našu borbu vratiti na početak kad mislimo da je došlo vrijeme pobjede?
- 14:56 - Komentari (2) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>